Vjernost ljubljenoj Hrvatskoj

Velika proslava 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva održana je 3. lipnja u gradu Hvaru, drevnom hrvatskom kulturnom središtu, u Arsenalu, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Hvaru i uz potporu Grada Hvara i Župe Hvar, uz nazočnost velikog broja Hvarana i hvarskoga gradonačelnika Šime Ravlića.

Svečanost je započela ophodom Hrvatske gradske glazbe Stari Grad središnjim gradskim trgom i prigodnim nastupom pred Arsenalom, koja je hrvatskom himnom i budnicama stvorila svečano ozračje. Proslavu je otvorio, najprije molitvom za sve poginule i preminule hrvatske branitelje i preminule članove hvarskoga ogranka Matice hrvatske i pozdravnim govorom, predsjednik OMH u Hvaru akademik Kuzma Kovačić pozdravivši nazočne i uime HAZU i njezina predsjednika akademika Velimira Neidhardta. Povezao je vremena početaka Hrvatskog Kraljevstva (državnosti) s vremenom stvaranja slobodne Hrvatske, vremena kralja Tomislava i predsjednika Franje Tuđmana, podsjetivši na još neke prevažne obljetnice – 35 godina od prvih demokratskih izbora i uspostave hrvatskog državnog sabora i 30. obljetnicu pobjede nad srpskim agresorom u proslavljenim oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja, kao i na 80 godina od najvećeg stradanja hrvatskog naroda tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, ustvrdivši da su svi veliki osvajači kroz povijest na Hrvatskoj slomili zube. Pozvao je na važnost održavanja slavlja i njegovanja povijesnog pamćenja, što dugujemo našem potomstvu, te predložio da se ove godine postavi spomen-ploča ovome velikom jubileju na glavnome hvarskom trgu, Trgu sv. Stjepana I., pape i mučenika, onako kako su prije 100 godina to činili naši preci za proslave 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva – kao znak naše svijesti o vrijednosti rodoljublja i domoljublja, o vjernosti ljubljenoj Hrvatskoj, što je prihvaćeno aklamacijom.

Mladenko Domazet, Kuzma Kovačić i Josip Vrandečić

Predavanja su potom održali profesori s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, ugledni hrvatski povjesničari Josip Vrandečić i don Marko Trogrlić (njegovo predavanje pročitao je povjesničar Mladenko Domazet zbog spriječenosti autora). Sadržaj i glavne poruke njihovih predavanja donosimo u sažetku.   

Hrvatsko Kraljevstvo u europskom kontekstu

Kršćanstvo i baština Rimskog Carstva temeljni su za razumijevanje stvaranja država zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga, a time i srednjovjekovne Hrvatske.

Zahvaljujući Zapadu koji se, premda pod pritiskom Normana i islama polako razvijao, na Istoku su Europe dominirali Avari koji su razorili sva vidljiva obilježja rimske civilizacije u Panoniji i Iliriku. Pod njihovim naletima nestaje 40 velikih gradova od Dunava do Jadrana, među kojima su najznačajniji Sirmium i Salona, a preživjelo ilirsko-romansko stanovništvo povlači se u dalmatinske gradove pod vlašću slabašnog Bizanta. Zahvaljujući vojnoj inicijativi Karla Velikog, Hrvati sudjeluju u završnom osvajanju avarskog Ringa u Panoniji 794. godine, nakon čega im je otvoren put prema Jadranu. Tamo, nakon 200 godina avarske dominacije zatječu samo ruševine navedenih rimskih gradova. Grade svoja skromna upravna središta nadomak dalmatinskih gradova poput Nina, Biograda, Knina i Klisa te skromne ranoromaničke crkvice. Koriste najprije sukob između Karla Velikog i Bizanta koji je dovršen Aachenskim mirom 812. godine te opadanje karolinške vlasti kako bi ojačali svoju državnost na štetu ovih moćnih sila. Pokrštavaju se uglavnom preko misionara iz Akvileje kamo hodočaste i hrvatski vladari Trpimir i Branimir jer su njihova imena zapisana u tzv. Čedadskom evangelijaru. Rimska kurija širi svoj utjecaj preko novoosnovane Ninske biskupije, ne samo na hrvatskom političkom teritoriju nego i u dalmatinskim gradovima koji su pod nominalnom vlašću Bizanta. Trpimir se u svojoj glasovitoj darovnici iz 852. spominje kao „knez Hrvata“, a papa Ivan VII. u svom pismu „dragom sinu Branimiru“ od 7. lipnja 879. priznaje hrvatsku državu i hrvatski narod kao nezavisnu političku zajednicu na istočnoj obali Jadrana. Kneza Tomislava (910‒928) papa Ivan X. godine 925. po prvi put naziva kraljem, što svjedoči o daljnjem usponu hrvatske države. Tomislav uspješno odolijeva pritisku Mađara i Bugara o čemu svjedoče relevantni povijesni izvori. O tadašnjoj vojnoj moći Hrvatskog Kraljevstva svjedoče bizantski izvori koji navode 160.000 vojnika i 60 ratnih brodova. Kraljevstvo vrhunac dostiže za vrijeme Zvonimira kojega je papinski izaslanik Gebizon službeno okrunio za kralja u Solinu 1076. Razvidno je da proces uspostave i jačanja Hrvatskog Kraljevstva slijedi tipični zapadnoeuropski obrazac izrastanja naroda i država iz pozicije rimskih pomoćnih snaga. Hrvatski vladari uz pomoć Katoličke crkve grade svoju državu na temelju pravne baštine i kulturne tradicije Rimskog Carstva, čiji korijeni objedinjuju sve zapadnoeuropske kršćanske narode.

Salonitanska baština i tradicija kao temelj i ishodište odluka Splitskih koncila

Godine 925. održan je prvi Splitski crkveni sabor kako bi razriješio pitanje crkvene organizacije na području nekadašnjeg rimskog Ilirika na kojemu je ojačala Hrvatska kneževina. Stara biskupijska središta opstala su nakon avarske provale jedino u dalmatinskim gradovima, a cjelokupno se područje hrvatske države našlo pod jurisdikcijom novoutemeljene Ninske biskupije. U nadmetanju za crkveno prvenstvo isticali su se Zadar, kao političko središte bizantske teme Dalmacije, Nin te Splitska nadbiskupija koja je baštinila crkveno naslijeđe Salone. Na crkvenom saboru iz 925. godine nedvojbeno je najvažnija prva odluka tj. kanon koji zaključuje da Splitska crkva ima prvenstvo, tj. metropolitanski status: „Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njezinim biskupijama.“ U stjecanju prvenstva Splitske crkve u hrvatskom narodu, od Jadrana do Panonije presudile su važnost i uloga Salone, metropole nekadašnje rimske provincije Dalmacije. U tom je političkom središtu oblikovanje organizirane kršćanske zajednice započelo vrlo rano, u okviru općeg procesa razvoja crkvenog teritorijalnog ustroja. Taj se ustroj razvijao od svojih skromnih početnih oblika pa sve do onog razgranatog biskupijskog i metropolitanskog. Salona se kao politička metropola Dalmacije i jedan od najvećih gradova u Carstvu prirodno nametnula i kao metropolitansko sjedište u crkveno-upravnom smislu riječi. Snažan kult sv. Dujma u Saloni, kao i u ostalim biskupijama prostrane rimske provincije Dalmacije ali i šire, sve do Rima kamo su njegove kosti prenesene, potvrđen je liturgijskim i arheološkim vrelima, povezan s uvjerenjem da je Dujam bio učenik apostolskog prvaka sv. Petra koji ga je, kako se stoljećima vjerovalo, poslao u Salonu da tamo naviješta Evanđelje. Na temelju ovog statusa na glasovitim je Splitskim saborima 925. i 928. odlučeno o prvenstvu Splitske crkve u Hrvatskom Kraljevstvu. Odlukom prvog kanona Splitskog crkvenog sabora 925. Split je postao sjedište jedinstvene crkvene pokrajine za sve biskupije tadašnje Dalmacije, Huma i cijelog Hrvatskog Kraljevstva, a salonitansko-splitskom nadbiskupu priznato je prvenstvo među svim biskupima mjesnih crkava sa sjedištem na velikom prostoru pod Tomislavovom vrhovnom vlašću, od mora do Panonske ravnice.

Živa svijest o ukorijenjenosti u nacionalni identitet

Proslavu su, uz puhački orkestar limene glazbe pod ravnanjem Luke Gamulina, domoljubnim pjesmama posebno uveličala djeca okićena hrvatskim trobojnicama – hvarski Dječji katedralni zbor pod ravnanjem Jasne Fistonić (glasovir Klara Milatić, flauta Katarina Novak), a dvije domoljubne pjesme pročitao je Ante Tonči Novak.

Hvarani su i ovom uzornom proslavom pokazali da je u hrvatskom narodu živa svijest o našoj slavnoj prošlosti i ukorijenjenosti u nacionalni identitet, kao i čvrsta odlučnost da naše vrijednosti čuvamo i živimo, kako su to činili naši preci u davnoj i branitelji u nedavnoj prošlosti – kako jučer tako i danas i sutra.